June 18 2010, 2:55 PM by Ernad Husremović

Malezijska džamija Nova Breka.

Hutbu držao: Imam džamije: hadži. Elvedin Klisura.

Elvedin je, kako inače običava, ponovio glavne stvari sa predhodnih hutbi.

Lijepa riječ, hefta poslije

Tako je došao do teme prošle hutbe – lijepe riječi.

To me je navelo na razmišljanje. Nešto me u zadnje vrijeme baš ide razmišljanje :)

Između dvije hutbe sam puno sam toga rekao.

Mnogo toga se ne može nazvati “lijepom riječi”, barem ne u kolokvijalnom razgovoru.

Jesam li (u ovom kontekstu) govorio ružne riječi ? Jesam li pretjerao ?

Mislim da nisam. Šta god da čovjek radi, uvijek ima dilema da li je to.

Da li sam svoje misli trebao bolje artikulisati ? Da li sam trebao biti odmjereniji u kritikama ?

Ono što znam, jeste da sam bio iskren. Znam takođe da je moj cilj bio da izložim svoje stavove, a ne da blatim druge.

I baš nekako na kraju ovog mog razmišljanja, Elvedin je naveo ovaj kur'anski ajet:

Qur'an, Sura 18, al-Kahf (Pećina),

(prevod Esad Duraković 2004)

a.10 Tako se mladići u Pećinu skloniše i rekoše: “Gospodaru, podari nam milosti Svoje i daj nam razbora u pogledu naše odluke!”

Istinu je rekao uzvišeni Allah.

Molim Uzvišenog da mi iz nepresušne milosti Svoje podari razboritost, i moja djela učini korisnim.

Skloni me od besposlica i nepotrebnih priča.

Gospodaru moj, daj da se klonem tuđeg haak-a(1).

Kad zapadnem u teškoće, providi! Olakšaj moje odluke!

Podaj da istrajem na dobru.

Amin.