hernad

Uvod

Ove godine sam upisao FIT (Fakultet informacionih tehnologija u Mostaru).

Jedan od glavnih problema mog studija je taj što za ono što radim pokušavam naći neku korist i smisao.

Za predmete kakvi su PR1 (Programiranje 1), ASP (Algoritmi i strukture podataka), pa čak i UPR (Uvod u programiranje), to nije nikakav problem.

Ja volim učiti. Pa čak i kada od tog učenja nekog posebnog hajra nemam.

Čak i kad je to učenje obično treniranje mozga.

Ponavljanje algoritama u programiranju, ponavljanje C/C++ … ma super.

To me donekle vrati u mladalačke dane kada sam pravio prve korake u programiranju.

Kada sam k'o omađijan učio: “do-while”, “if-then”, “do-case”, “for-next” ….

“Kako se ovaj program može napraviti ljepše ?

Ne, treba mi “if-then-else”, ovdje najbolje “sjeda” “do-case” …

Osjećao sam se: pun, snažan, naoružan. Naoružan svim tim virtuelnim oružjem.

Valjda je to bila moja kompenzacija za teretanu :)

Ah, skrenuh ja sa glavne teme. Gdje sam ono stao ?

Smisleno ili besmisleno

Da, smislenost.

Međutim, kad trebam uraditi ili naučiti nešto što smatram besmiselnim, to je za mene katastrofa.

Ljudi oko mene kažu: “Šta bolan mozgaš – nabubaj i položi”.

A ja uporno objašnjavam: “Ja ljudi ne znam bubati”. Ili možda neću ?!. Bilo šta da je posrijedi – nebitno.

Bitno je da je to za mene muka. Ogromna muka. Ultimativna muka.

A kako me godine uzimaju veličina te muke izgleda biva sve veća … Mozak valjda prirodno manje može pohraniti podataka, pa se još više opire memorisanju besmislica.

OEK (Osnove ekonomije) – muka No.1

Tako je prvi predmet koji sam učio bio OEK.

Kad sam čuo naslov predmeta, pomislio sam: “Pa to ne bi trebalo biti problem”.

Ionako se kroz posao bavim ekonomijom (poslovne aplikacije).

Ali kada sam pročitao sadržaj knjige koju trebam proći … zagrcn'o sam se.

“Uh pa ovo je besmisleno !?”

Da skratim priču, predmet sam iz druge položio, ali to je bila grandissimo muka.

Uvod u operativne sisteme

Ovaj predmet prema naslovu nikako ne bi trebao biti muka.

Ali ispostavilo se da on to jeste.

Pitanja tipa: “Koliko programa se može pokrenuti sa Vista Basic edicijom” su bili prvi indikatori muke.

Besmisleno učenje.

Kakve to veze ima sa operativnim sistemima ?! To nema veze sa informatikom nego sa prodajnom politikom nekog proizvođača software-a.

I ako bi neko i pomislio: “Pa šta ima veze ako je jedno pitanje takvo”, slijedi čitava baterija sličnih pitanja:

• Koliko procesora podržava Windows Server 2000 Advanced ?
• Ima li Windows Home Edition podršku za to i to …

Pa ne učim čovječe za Microsoft Sales managera !!!

Možda se ipak može učiniti smislenim …

I noćas pripremam taj mora-ispit. Došao sam do profesorove knjige.

Nakon 30-tak stranica te knjige, prokomentarisao sam supruzi:

“Čovječe, ljudi (koji znaju šta su operativni sistemi) nam se garant smiju (FIT-u) kad ovo pročitaju”.

Pri tome sam pomislio na prof. dr. Samira Ribića koji na ETF Sarajevo predaje operativne sisteme.

Naime, kada sam prije mjesec dana spremao prvi test za UOS, zainteresovalo me kako to ljudi na ETF-u rade.

Pa sam došao do nastavnih materijala i do informacije da predmet drži čovjek koji je bio moja generacija kada sam ja studirao ETF.

I sjetim se o kome se radi. Samir je i tada bio poznat na fakultetu kao super-pametna “faca”.

Pogledam njegove materijale i kažem – pa ja! Čovjek zna.

I noćas sam se ponovo sjetio Samira. On je u ranijoj asocijaciji bio onaj koji se u mojim mislim smije.

Onda sam se u mislima posvađao sa Samirom, tačnije sa samirima i pa naglas rekao: “Sram Vas bilo!”

Vi koji ste akademska zajednica trebate se dići i reći:

Ovo se djecu ne smije učiti !

To je vaša obaveza kao javnih radnika, kao ljudi od struke.

I nemojte reći:

Nikoga nije briga. Šta ću time promjeniti ?!

Nemojte reći:

Šta me briga: To nije moj fakultet, nek o tome mozgaju ti na FIT-u ili ekonomiji.

O našoj se djeci radi. O djeci koji trebaju nešto naučiti bio to vaš ili tuđi fakultet.

Ako šutite, onda se sigurno ništa neće promjeniti. Ako kažete, barem ćete zaštititi dignitet struke kojom se bavite.

Borićete se protiv antiznanja. To je za ovu zemlju, ubjeđen sam, pitanje biti ili ne biti.

Ko si ba ti da ocjenjuješ knjigu prof. dr. !?

Ja sam, što se tiče formalnog obrazovanja, srednjoškolac.

Međutim, 25 godina bavim informatikom, 15 godina vodim informatičku firmu.

Na osnovu toga smatram se dovoljno kompetentnim da diskutujem po ovakvoj temi.

Ja sam takođe i kupac – klijent proizvoda prof. dr. Bajgorića

Kako sam student FIT-a, a profesor moj nastavnik, ja sam de-facto korisnik profesorovih proizvoda.

On je davaoc usluga edukacije. I ta usluga ne valja ništa.

Ja želim da za pare koje sam platio (ili država svejedno … neko mu plaća to što prodaje) dobijem znanje!

To je moje legitimno pravo.

Primjer

Da konkretiziram ovo jednim primjerom:

Kada bih otišao na seminar o operativnim sistemima, i kada bi mi neko pokazao grafikone kretanja cijena

RAM-a/1MB, odnosno cijene HDD-ova/1GB za period 1981-2000 (tekuća godina je da podsjetim 2010), ja bih mu rekao: To je nemar. To je podcjenjivanje mene kao slušaoca. Sram te bilo, vrati mi moje pare.

Zašto ?

Ovo što pišem može mi samo naškoditi, jer “pljujem” po čovjeku koji kod koga trebam polagati ispit.

Pa zašto onda ovo pišem ?!

ZATO jer ne želim da moju djecu uće bajgorići

ZATO jer želim sa samiri dignu glas i kažu: ljudi to tako ne valja. Ovakvo obrazovanje je nedopustivo !

ZATO što ako se pomirimo da to “tako mora biti” mi smo društvo koje bolje sutra ne može očekivati.

Titino i moje “NE”

Neki dam sam se na facebook-u sa prijateljima smijao o budaleštinama koje smo učili. Tom prilikom sam pomenuo takmičenje “Titovim staza revolucije” na koje sam ja išao.

Vjerovatno mi je to refreshiralo duboku memoriju pa sam se sjetio titinih riječi na onom suđenju:

“Ja ovaj sud ne priznajem !”

E pa da i ja kažem:

“Ja svoje kompetencije iz oblasti operativnih sistema neću mjeriti prema rezultatima polaganja ispita iz UOS-a!”

Kome se obraćam ?

Većina će reći da je ludost ovo što pišem.

Pročitajte onda i ovaj članak.

Tu ćete brzo naći i seber u mojoj nomenklaturi bosanskog stanovništva.

Kako god, želim da kažem kome ovo pišem:

• pišem samirima
• pišem mladim ljudima kojima bajgorići ne nude ono što im treba a to je znanje. Borite se djeco za znanje

Primjetili ste da bajgorićima ne pišem. Mislim da je njima zalud pisati i objašnjavati.

Budimo pošteni, zašto bi se oni uopšte trudili da ovo shvate ? Pa njima je dobro. Nama nije dobro.

Nama koji smo ludi i glupi.