hernad

U procesu učenja je osjećaj postignuća je za mene bitan faktor. Mogu komotno reći presudni.

Kada nešto čitam, i nakon toga ne osjetim "Ahaa" efeket osjećam pravu nelagodu. Često se našalim sa svojim mlađim kolegama pa im kažem:

Kada bi vama čovjek dao telefonski imenik, vama to ne bi bio problem naučiti.

Meni je usvajanje nerazumljivih sadržaja veliki problem. Ogroman. Skoro nepremostiv. Osjećam se ko cuko koga treniraju da donese kost koja mu se baci.

Ne osjećam postignuće. Ulažem trud koji je u startu u mojoj glavi "tagiran" kao: "totalno beskorisno".

Kada si čovjek u mojim godinama, onda ti takve stvari prirodno mnogo više smetaju.

Umjesto da se poigram sa svojom djecom koja su me željna, ja trošim vrijeme na nešto "niđe veze", što bi moja Samra rekla.

Kada idemo na ispite, često ponavljamo ove naratorske predmete. Ja pomno slušam svoje kolege.

Neki od njih su sposobni da nakon par čitanja izreproduciraju 100-njak stranica bez ikakvih problema ... Da se razumijemo: I TO JE fakat jedna vrsta postignuća.

Međutim, da li je to postignuće koje treba forsirati na fakultetu kao što je FIT ? Da li je to stvar koju studentima treba "ugraditi" ? Da li je smisao studiranja u tome ?

Naravno, većina od ovih pitanja su za mene čisto retoričke prirode. Moje određenje po ovim pitanjima međutim nije rezultat isključivo mog "namišljanja" i imaginacije.

Vidio sam se nastava može i drugačije organizovati. Paradoksalna je činjenica da takva iskustva potiču iz pre-internet vremena.

Upravo ta činjenica je dobar  pokazatelj gdje smo mi na području obrazovanja zastali.  Zastali smo tako da je koncept nastave od prije 22 godine bio napredniji nego li danas.

Ali čekaj ! O čemu ti pričaš ?!  Sada se polažu ispiti preko interneta ?! Zar to nije napredak ?

reći će neko.

Moj komentar na ovakve konstatacije je:

Mogao bi biti. Ali apriori nije.

Znanje je znanje. "Copy-paste", puko memorisanje informacija, nije znanje o kome ja govorim. To je sposobnost reprodukcije.

Ta sposobnost je na studiju prava sigurno vrlo bitna, ali na tehničkim fakultetima priča mora biti skroz drugačija.

Postignuće...

Prosječan student postignuće mjeri prevashodno brojem položenih ispita. Društvo, okruženje je uspostavilo taj sistem mjerenja.  I to je sasvim OK.

Sistem obrazovanja je taj koji je odgovoran da to postignuće u dovoljnoj mjeri korelira sa usvojenim korisnim znanjem i vještinama.

Sistem obrazovanja je nešto pravo moćno. On razdvaja bogata društva od siromašnih. "Gornje" od "donjih".

Mi nažalost imamo sudbinu "donjih". Bez ikave nade da se stvari promjene.

Želim svim svojim kolegama da sa svojom diplomom što prije nađu dobar posao. Ali im još više od toga želim da ih na tom poslu ne dočeka neki "nabrijani" poslodavac koji će im nakon kratkog vremena reći:

Vi pojma nemate. Šta su vas na uopšte na tom fakultetu uopšte učili ?!

Ako još shvatite da je to što vam taj grubi i bezobrani čovjek govori u suštini gorka istina, vaše osjećaj postignuća usljed završenog studija rastopiće se k'o sladoled na ljetnom "zvizdanu".