hernad

Prije nešto više od tri godine, u Samrinom 7. razredu osnovne škole, imali smo pravu dramu.

Upravo je mi je to grozno iskustvo i bilo "inspiracija" u članku "Hello programiranje, al' čestito, hernad 'The agresivni'", za poglavlje "hernad The agresivni".

Doista mi nije puno trebalo da se sa Samrinim nastavnikom fizike "hvatam za vratove".

Da ne bude zabune, Samrin profesor CT-a je, koliko sam razumio iz Samrinih priča o njemu, sušta suprotnost nastavniku Šahmanu. 

Kao danas se sjećam tog sastanka sa Samrinim profesorom fizike. Na sastanku smo prisustvovali pedagoginja, Samrina nastavnica, nastavnik fizike, moja supruga Dženana i ja.

Sastanak je završio ... katastrofalno. Šahman se pokazao kao prava "faca", kojoj tamo neki nadobudni roditelji ne mogu "soliti pamet". Pedagogica i Samrina razrednica ... one su bile pravi statisti u kukuruzu. Šahman je očigledno bio za njih nekakav "guru" čija su stručnost i nastavničke sposobnosti neupitne ... A mi ... mi smo potonuli.

Shvatili smo, da ako Samru prepustimo "Šahmanima" i ostatku nastavnog osoblja OŠ "Alija Nametak", naše djete će ostati totalni blećak.

Poražavajuće.

Dženana je po izlasku sa sastanka počela plakati: 

Sada sam razumjela ! Ja sam se skroz pogrešno izdirala na svoje dijete ... A ona ni kriva ni dužna. Šta je  u ovakvom okruženju i mogla ? Mi govorimo jedno (moraš razumjeti !) a ovi nešto sasvim drugo (moraš reproducirati !).  Joj majko moja, šta mi od djeteta rade ... Joj šta će biti sa mojim djetetom ...

Onda se malo smirila pa se sa svojim karakterističnim naredbodavnim tonom okrenula prema meni:

Ernade, nemamo mi šta tamo (u školi tražiti). Moramo svoje dijete uzeti u svoje ruke.

Moraš sa njom raditi fiziku i matematiku.

Tako je i bilo. Samra je imala paralelno obrazovanje. Jedno za ocjene u školi, drugo za znanje.

Ta strategija je, elhamdulilah, urodila plodom.

Samra je nakon dvije godine "drila", "procvala". Sada je jedan od najboljih učenika u razredu iz prirodoslovnih predmeta. 

Roditelji, shvatite da se ne možete prepustiti ovom obrazovnom sistemu ako želite svojoj djeci obezbjediti znanje.

Pismo koje sam napisala u tuzi i jadu nakon pokušaja da se uključim u proces podučavanja mog djeteta

Poštovani,

Ovim pismom želimo da damo rezime naših nastojanja u posljednjih mjesec dana sa ciljem da nastava iz prirodoslovne grupe predmeta poprimi onu formu koja omogućava djeci logički i kritički pristup proučavanju i razumijevanju materije. Naša nastojanja kulminirala su sastankom koji je na naš zahtjev održan sa nastavnikom Edinom Šahmanom. Sastanku je prisustvovala pedagoginja Mediha kao glavna za sam proces podučavanja, kao i razrednica naše kćerke koja je u biti najodgovornija za dobrobit našeg djeteta za vrijeme njenog boravka u školi.

Ukratko, inicijativa je došla kao rezultat spoznaje da naše dijete prirodosolovnu grupu predmeta zajedno sa informatikom izučava koristeći isključivo tehnike zapamćivanja i reprodukcije, bez ili sa vrlo malo razumijevanja. Tako smo na početku sedmog razreda uvidjeli da ona ima problem sa osnovnim konceptima (npr. skratiti 10²³ sa 10²⁴). Osim toga svaki povratak iz škole donosio je nove probleme jer su oni prolazili kroz nove lekcije bez razumijevanja 1) osnovnih stvari koje su ranije „podučavane“ i 2) novih pojmova. Stoga smo naivno smatrali da ukazivanjem na problem i nuđenjem suradnje nastavnicima možemo uticati na kvalitet znanja svoje kćerke.

Na prvom roditeljskom sastanku ove godine mi smo sve iznijeli razrednici i pedagoginji.

Kako nismo primijetili pomak u načinu učenja niti pomake u načinu podučavanja na sljedećim informacijama (ponedjeljak) zamolili smo razrednicu da nam zakaže sastanak sa nastavnikom fizike Šahmanom. Do četvrtka sastanak nije bio zakazan, a u četvrtak nastavnik nastavnik Šahman je oduzeo Samri kontrolni rad sa uvjerenjem da je ona prepisivala. Na Samrin komentar: „Ja nisam prepisivala, a vi ako hoćete vjerujte, a ako nećete ne morate.“ nastavnik joj je uzvratio: „Ja tebi ne vjerujem. Kada ti budeš nastavnik ti ćeš odlučivati kome ćeš oduzeti kontrolni, a kome nećeš, a dotada sam ja nastavnik.“ Nakon toga Samra je bila prisiljena presjediti u klupi cijeli čas dok su druga djeca radila kontrolni rad, a nastavnik nije htio da joj ponudi (ne da je izbaci kako on to kaže, nego da joj ponudi mogućnost) da izađe i pokuša da se smiri s obzirom da je to za svako dijete situacija akutnog stresa. Za mene je ovaj događaj bio poziv na traženje hitnog sastanka koji se i desio u ponedjeljak.

Epilog sastanka: na žalost na ovom sastanku nama je konačno postalo jasno da mi nemamo sugovornika niti imamo previše mogućnosti da kroz formalni obrazovni sistem utječemo na kvalitet znanja svog djeteta.

Nastavnik je došao sa testom čvrsto ubijeđen da je naš glavni cilj intervenirati za Samrinu ocjenu. On je čak vrlo arogantno pokušavao da nama kaže: „Znam ja da ste vi došli zbog ovog“ očigledno na shvatajući razloge zašto smo mi tu. Čak je pokušavao da nam pokaže kako je to „različita grafitna olovka“. Nije se obazirao na moj komentar da za mene ta jedinica koju je on dao, opravdavajući je principijelnim ponašanjem tipa „kod mene je tako“ , zaista ne znači ništa jer 1) pričamo o formulama koje je ona napisala kada je ugledala zadatke da ih ne bi zaboravila i kako bi ih mogla prepisati na odgovarajuće mjesto i 2) još gore, pričamo o formulama koje se trebaju naučiti napamet što se u modernoj teoriji podučavanja tretira kao totalno beskorisno znanje.

Na naše pokušaje da objasnimo što smo uočili nastavnik nas je (opet s visine) pitao jesmo li mi možda proveli neku anketu među učencima pa tvrdimo da on ne podučava adekvatno. Kada smo mi rekli da su nas roditelji VII 2 ovlastili da govorimo i u njihovo ime, on nam je rekao da mi možemo govoriti samo u ime svog djeteta i da ne uopštavamo. Kada bismo mi rekli da se ne insistira na osnovnoj metodologiji on bi rekao kako on to njima stalno govori i da je eto naše dijete izuzetak koji ne konta. Ja samo ne znam kako je on to uspio procijeniti. Ako je već ustanovio da je ona izuzetak zašto je nikada nije upozorio?

Uglavnom, mi smo dobili poruku da on ima nastavni plan i program koji mora stići, da ima kontrolne i ostale aktivnosti i da nema vremena za individualni pristup. Na moj poziv da onda pomogne nama da mi pomognemo svom djetetu on je rekao da mi trebamo imati više strpljenja i da će sve doći na svoje! Na moje pitanje: „Da li to znači da ako ona dođe do vas sa objašnjenjem da ne razumije vi je nećete kažnjavati jedinicama?“ rečeno mi je da to nije kažnjavanje i da oni trebaju raditi zadaće npr. od 7 pitanja uraditi 4. Na moj upit ako ona ne zna ništa riješiti i traži pomoć šta će se desiti dobila sam odgovor koji je ukazivao da ona može dobiti samo minus, a nikako pomoć.

Uz to sam dobila i savjet da budem strpljiva sa svojim djetetom (kao ja bih da se nešto desi preko noći).

Moram izdvojiti još jednu rečenicu koja mi je otvorila oči. Nastavnik mi je lijepo poručio: „Ako ona ne razumije ja vam ne mogu pomoći“.

Ja sada iskreno žalim što sam i u jednom trenutku posumnjala u pažnju i želju moje kćerke da nauči i bude aktivna na času. Vjerovala sam kako mi, Samrini roditelji, i oni, Samrini nastavnici, imamo isti cilj u obrazovanju našeg djeteta. Sada mi je sasvim jasno da su naši ciljevi različiti. U skladu sa ovom spoznajom moj muži i ja smo donijeli odluku da svom djetetu pomognemo što je moguće više da savlada ono što se od nje traži u formalnom sistemu, a onda da je mi u procesu neformalnog obrazovanja podučavamo onom što nauka zaista jeste sa svim njenim ljepotama, propitivanjima i sumnjama.

Ovo pismo će biti pročitano na roditeljskom sastanku VII 2 razreda kako bi roditelji koji su zainteresirani za ovu problematiku bili upoznati sa dešavanjima i mogli sami odlučiti kako će ubuduće tretirati pitanje obrazovanje svoje djece.

Jedino što smo mi tražili i što i dalje tražimo najlakše je opisati sljedećim primjerom: naša kćerka je prije nekoliko dana došla sva oduševljena sa časa matematike i rekla nam: „Znate kako je danas bilo super. Nastavnica Adaleta je čitav čas sa nama radila samo jedan zadatak i svi smo shvatili. Ona kada je ja pitam da mi objasni nešto stvarno to hoće da uradi. Ona se pravo unese.“ Dakle, nastavnica Adaleta je očigledno prepoznala važnost nastave usmjerene na učenika.

Nastavnik Šahman nas je pitao:“ Znate li vi šta su ciljevi nastave?!“ Koristimo priliku da odgovorimo na ovo pitanje: ako je cilj nastave da se pređe kroz nastavni plan i program po cijenu da djeca ostanu uskraćena za temeljne spoznaje iz određenog predmeta, onda je cilj nastave apsolutno gubljenje vremena. Ovaj isti nastavnik je djeci objasnio pojam pomaka kao „Uzmite jednog učenika koji loše uči, i on provede čitavu godinu da bi na kraju ponovio razred. Vrijeme je utrošeno ali pomaka nema.“ Analogno ovom primjeru, mi ćemo konstatovati: pređite nastavni plan i program ne osvrčući se na stepen spoznaje fundamentalnih pojmova i metodologije učenja, godina je prošla, ali pomaka nema.

Djeci će u amanet umjesto osjećaja kompetencije kao spoja znanja, vještina i pozitivnog stava prema predmetu ostati samo nesigurnost u sposobnosti da nešto spoznaju i ubjeđenje da je to područje koje mogu razumjeti samo „odabrani“.

Zahvaljujemo vam se na odvojenom vremenu za čitanje ovog pisma.

S poštovanjem,

Dženana i Ernad Husremović

P.S. Želim da vas izvijestim da je evaluacija rada jedna od mojih užih specijalnosti i zaista mi ne bi bio problem provesti profesionalnu procjenu rada nastavnika ukoliko je to potrebno kao nekakav argument u ovoj cijeloj priči.

Zašto nikada nismo poslali ovo pismo ?

Zato što smo procjenili da svaka diskusija sa nastavnim osobljem ne može uroditi željenim plodom. Ono bi samo otežalo ionako tešku situaciju kojoj smo izložili naše dijete.

Naša Samra je, elhamdulliah, jaka k'o beton. Da ona nije takva, ne smijem ni misliti kako bi se čitava priča završila.

Bez naše interevncije, Samra bi bila jedna od armije djece koja za fiziku i matematiku govore: 

Ja to ništa ne kontam ... a u ostalom kome to sve treba ?!