hernad

Ekonomski analitičari vole reći:

Kapital je kao zec. On prvi bježi iz zemalja koje su nesređene i nestabilne.

Bosna je nesređena i nestabilna zemlja. To svi znamo.

Taj isti princip se može primijeniti na znanje. Iz ove zemlje u toku proteklog rata i postratnom periodu desio se masovni bijeg znanja.

Našim društvom zavladalo je antiznanje.

Antizanje vlada BH politikom, ono vlada preduzećima, ono vlada obrazovnim sistemom.

Svaki pokušaj da se ta vladavina antiznanja sruši biva napadnuta kao najveći neprijatelj ovog društva.

Paradoksalno, svaki napad znanja na antiznaje i jeste napad na društveni poredak, s obzirom da živimo u društvu antiznanja.

Šta je to antiznanje ?

Krenimo od pojma znanja. Savim je prikladan termin koji stoji na wikipediji:

Knowledge is a familiarity with someone or something unknown, which can include information, facts, descriptions, or skills acquired through experience or education.

Znači, znanje nam razjašnjava nešto što nam je do tada bilo nepoznatno. 

Antiznanje takođe razjašnjava nepoznato, ali to čini na pogrešan način. Laičkim riječnikom, objašnjava nam da je crno - bijelo, dobro - zlo.

Kako i kada je u Bosni (konačno) zavladalo antiznanje ?

Antiznanje u Bosni je u velikoj mjeri uvozni proizvod. Uvezeno je putem velikosprskih (u najvećoj mjeri) i velikohrvatskih ideja. U tom smislu, antiznanje se može uzeti za uzročnik rata. 

Međutim, to političko antiznanje će u ratnom i postratnom periodu stvoriti preduslove za potpunu vladavinu antiznanja.

Bosna je u ratnom periodu bila zatvorena. Stekla se prilika da "svako u svom selu" kreira sopstvene istine i sopstveni sistem vrijednosti.

Nakon društveno-političkih odnosa, antiznanje se proširilo i u školske klupe. Ono je postalo prisutno na časovima historije i maternjeg jezika, ali podjednako i na časovima matematike, fizike i informatike.

Antiznanje nas je uvelo u doba mraka i beznađa.

To stanje je našim dušmanima stvorilo prostora da i nakon rata nastave sa osvajanjem Bosne.

Zemlja antiznanja ne može imati ekonomsku moć. Iz jednostavnog razloga - ekonomija se može graditi na samo na znanju.

Zemlja antiznanja je zemlja sljedbenika. Zemlja u kojoj opstaju i napreduju oni koji ne "ne talasaju". 

U njoj vladaju i postaju opće-prihvaćene retrogradne ideje.

Vladavina antiznanja pokrenula je prirodan proces - većina onih koji posjeduju znanje je pobjegla iz Bosne.

To je stvorilo dodatni prostor za nosioce antiznanja - kako narodna kaže: "Divlji istjerali pitome".

Zato ne treba čuditi činjenica da nosioci antiznanja vode ključna mjesta u vlasti, preduzećima i obrazovnim institucijama.

Sistem antiznanja

Sistem antiznanja, kao i svaki drugi sistem, ima svoje elemente. Glavni elementi tog sistema su:

1. "čuvari antiznanja" - oni koji posjeduju prirodnu inteligenciju i sposobnosti, te antiznanje koriste kao sistem vladanja
   •  Primjeri: premijer RS-a Milorad Dodik, reis Mustafa ef. Cerić.
2. "glupani, bezobraznici i ublehari" - oni koji su glupi i sretni što vlada sistem antiznanja, ili su tako bezobrazni da nam pod znanje "prodaju" besmislice. Bili oni glupani, bezobraznici ili ublehari, zajedničko im je da im samo sistem antiznanja obezbjeđuje pozicije na kojima se nalaze:
   • Primjeri: Semiha Borovac, voditeljica FTV Elma Kazagić, prof. dr. Nijaz Bajgorić na polju informatičke naobrazbe, psiholog prof. dr. Jasna Bajraktarević
3. "mala raja" - obična raja koja zna da nešto ne valja, ali ne zna šta ih je snašlo i kako se izvući iz ovog jada i čemera
4. ignoranti, oni koji uspijevaju svojim znanjem (a ne antiznanjem) obezbjediti sebi egzistenciju - plaćati kredite i živjeti "normalno". 
   • Ignoranti primjete da društvom vlada antiznanje, ali smatraju da na to treba ukazivati i rješavati neko drugi. Upravo su oni ti koji moraju reći: stop antiznanju na polju u kojem djeluju. 
   • Zašto - zato što znaju razlikovati znanje od antiznanja
   • Primjer: Kolege sa Elektrotehničkog fakulteta Sarajevo koji dopuštaju informatičke udžbenike (u stručnom smislu) sramnog sadržaja od osnovne škole do fakulteta 
5. ludaci
   • Oni koji znaju da Bosnom vlada antiznanje, ali ne mogu da se priključe ignorantima i da žive "sretno do kraja života".
   • Ludaci viču na sav glas da je naš sistem besmislica i vladavina antiznanja, ali ne znaju doći do pametnih rješenja - rješenja koja će značajno uzdrmati vladajući sistem
6. pametni
   • Pametni takođe razlučuju znanje od antiznanja, svjesni su vladavine antiznanja, te svojim stavom i djelovanjem nastoje taj sistem zbaciti s vlasti. Za razliku od ludaka oni su na pozicijama gdje je to moguće učiniti, te njihovo djelovanje može dati konkretne rezultate.
   • U bosanskom društvu je između 5 i 6 tanka linija. Pametni su u stalnoj dilemi: "Da li smo ludaci ?"
   • Ima smisla diskutovati da li kategorija "pametni" uopšte postoji, s obzirom na apsolutnu vladavinu antiznanja. Logično se upitati: "Koji bi pametan čovjek uopšte ostao u ovom sistemu ?!" 
   • Međutim, treba vjerovati da ovaj elemenat u bosanskom sistemu antiznanja ipak postoji. Moramo vjerovati.
   • Primjer: Moja žena bi mogla pripadati ovog kategoriji. Unutar sistema je na značajnoj poziciji - obrazuje mlade ljude. Spremna je iskazati svoj stav. Pri tome je dobar diplomata. Iako svemu tome moram dodati da je u Bosni ostala ponajviše radi jednog ludaka. Pa sad koliko je i ona u konačnici pametna, ne znam.  

Koji su indikatori antiznanja ?

Dali smo osnovnu definiciju antiznanja. Antiznanje stvara poremećeni sistem vrijednosti. Kako međutim nosioce antiznanja prepoznati ?

"Šuplja priča" - ubleharenje

U sistemu antizanja pojavljuju se razni kvazi-eksperti. Ljudi koji su stručnajci za sve.

Dobar primjer je prof. dr. Jasna Bajraktarević. Često se pojavljuje u medijima u ulozi stručnjaka psihologa. Žena je, uslovno rečeno, elokventna. Kažem uslovno, iz tog razloga što ko god pažljivije sasluša sadržaj, čuje uvijek jednu te istu uopštenu priču. 

Ovakvi nosioci antiznanja su posebno značajni. Oni su jako dopadljivi ljudima. Bitno je samo da ih druga strana ne sluša pažljivo ili jednostavno ne razumije. A to je opet u bosanskom sistemu antiznanja masovna pojava.

Ovakvi ljudi bi u svakoj društvenoj, stručnoj ili naučnoj zajednici baziranoj na znanju bili u najboljem slučaju irelevantni, a najčešće prograšeni šarlatanima, kvazi-naučnicima, kvazi-stručnjacima.

Relativizacija problema

Nosioci antiznanja svaku diskusiju koja ide u smjeru diferencijacije znanja od antiznanja relativiziraju.

Kada im se ukaže na problem koji je njihovo djelovanje uzrokovalo svoju odgovornost nastoje umanjiti ili potpuno isljučiti.

Kriju se iza konstatacija: "Problemi su mogući, ali ...". "Svi griješimo ...", "Svako nosi svoj dio odgovornosti ...". "Mi smo djelimično krivi, ali i oni drugi ..."

Znači, sporne teme i problemi se "razvodnjavaju" - relativiziraju.

Nespremnost na diskusiju

Ova karakteristika je usko vezana s predhodnom. Međutim, ipak ću je izdvojiti.

Ljudi griješe. Svaki čovjek je po pitanju znanja ograničen.

Međutim, antiznanje se razlikuje od neznanja po spremnosti čovjeka da na tuđi ukaz bude svjestan mogućnosti da on doista pravi greške:

Da li je ovo što mi druga strana govori tačno ? Da li su njegovi argumenti opravdani ?

Nosioci antiznanja sebi ne postavljaju ovakva pitanja. Svako drugačije mišljenje nastoje eliminisati. Cenzurom, relativizacijom, pozicijom moći.

Mnogi od njih će se bez ikakvog stida "busati u prsa" o spremnosti na kritički dijalog.

Međutim, svaki konkretan odgovor na ukazane probleme će mehanizmima relativizacije ili represijama (cenzura, prijetnja) nastojati izbjeći:

Ko si ti da mi držiš predavanja ? Odakle ti pravo da meni na ovoj poziciji sa ovom titulom protivurječiš ?

Ovdje treba jednu bitnu stvar razgraničiti:

Sistem antiznanja doista "vrvi" od nesuvislih komentara. Nije bez razloga nastala šala u prošloj državi kako svaki drugi stanovnik Jugoslavije može biti fudbalski selektor.

"Lupetanje" bez ikakvog respekta na teme u kojima smo sasvim nekompetentni je redovna pojava u društvu antiznanja. 

Nosioci antiznanja kao mehanizam odbrane često koriste ovu činjenicu - usljed mnogih koji "lupetaju", oni i kompetentne kritike nastoje svesti "pod isti koš".

Antizanje vs neznanje

Treba jasno razdvojiti neznanje od antiznanja. To je naposlijetku ključni diferencijator u čitavoj priči.

Kada se osobi koja ne zna, koja griješi, ali želi biti nosilac znanja, ukažete na grešku ona je spremna:

1. Razmisliti o tome što ste rekli
2. Uporediti svoje dosadašnje stavove sa vašim
3. Iznijeti svoj zaključak

Da li će taj zaključak biti prihvatanje vašeg stava ili ostajanje pri sopstvenoj poziciji manje je bitno(*). 

Bitno da postoje ova tri koraka. Da postoji napor da se druga strana razumije. Da postoji promišljanje o svojim stavovima i postupcima.

Samo od osoba koje su vođene principima znanja možete dobiti odgovor:

Vaš stav je ispravan. Prihvatam grešku. To ću u najkraćem roku ispraviti. Hvala na pomoći. Hvala što ste mi pomogli da uočim grešku.

Od nosioca antiznanja takve odgovore nikada nećete dobiti. Ako ih i dobijete to će biti samo po pitanju manje značajnih stvari. To će biti manevar radi prikrivanja suštine problema.

Grafički prikaz antiznanja, nenznanja i znanja

Znanje vodi napretku, neznanje nazadovanju. Neznanje može ići u smjeru znanja ili antiznanja:

https://gist.github.com/1430155

Gdje smo mi na ovoj skali ? Trenutno u žestokom minusu, težimo ka minus beskonačno.

----

(*) Naravno, u slučaju očiglednih grešaka, neprihvatanje tuđe kritike znak je da je primalac kritike ili glup ili nosilac antiznanja. Trećeg nema.