hernad

Reakcije (i nedostatak istih) na moje pisanje o knowhow i pozive koje sam uputio developerima i ekonomistima ne daju konkretne rezultate.

Ali mi dosta pomažu da dođem do pitanja koja su za nekoga ko se prvi put susreće sa projektom bitna.

Tako sam sinoć iz jedne takve komunikacije došao do zaključka da je potrebno napisati jedan tehnički rezime  trenutnog stanja projekta:

http://do-we-know-how.bring.out.ba/knowhow-erp-gdje-sta-kako

Sistem djelovanja po principu "reakcija-akcija" nije pretjerano sistematičan. Ali u ovom trenutku, kada je operativni rad na projektu došao do "usijanja", kada se rokovi za realizaciju dogovorenih poslova primiču, bolje ne može.

Svakako je dobro da su ove aktivnosti otvorile proces promocije projekta prema širem auditorijumu.

To ovakvom projektu treba.

Kritika na način pisanja

Od konkretnih reakcija, dobio sam tek jednu. Ona je krajnje negativna. Ta reakcija bi se mogla sumirati:

1. Ja pa ja pa ja - hernad je narcisoidan
2. Način komunikacije nije poslovan (turcizmi, anglizmi, korištenje kolokvijalnog jezika)
3. Način izražavanja pun agresije(*)
4. Ne poštujem tuđu privatnost

1) hernad narcis

Mislim da je ovakav utisak posljedica činjenica da se veliki dio priče o knowhow obavlja na mom privatnom blog-u.

Zato je i otvoren blog bring.out http://do-we-know-how.bring.out.ba/ koji je ograničen na tehničke teme.

2)  Tako poslovni ljudi ne pričaju ...

Na našim ticketima se može naći svašta. Od internih priča koje niko osim nas u bring.out ne može u potpunosti razumjeti, do napisanih ličnih opaski i emocionalnih stanja.

Ovaj stil pisanja je unutar firme dao očekivane rezultate. On je pomogao tome da pisana komunikacija kao građa firme bude kompletna.

Kako to ?! Pa lijepo. Kada bi neko prošao kroz firmu čitajući naše interne aktivnosti. Naći će mnogo žučnih rasprava. Teških riječi. Nerazumjevanja, koje kroz žučne diskusije ipak dalo rezultate.

To nije idealno, ali je rezultat da su svi bitni momenti u bring.out zabilježeni "bez filtera".

Za razliku od većine organizacija u kojima bi se ovakve informacije mogle dobiti samo preslušavanjem audio/video zapisa sa sastanaka, kod nas te stvari pišu po ticketima.

Ovakav način komunikacije može dovesti do tačaka kada postaje "flaming". Unutar firme postoje dva ključna ograničenja po pitanju komunikacije:

1. bez psovki i ličnih uvreda 
2. svako je dužan uložiti napor da svoje stavove argumentira

Očekivano, tačku 2 je najteže dostići. Trebale su godine da nivo komunikacije koji mi imamo dostigne željeni nivo.

Tek nakon tog "dugogodišnjeg treninga" unutar granica bring.out  došao je vakat da tu praksu komunikacije prenesemo u javni prostor.

Slažem se da tu komunikaciju treba "istestati" s obzirom da su naši projekti "public".

Međutim, sa druge strane, ja ove negativne reakcije vidim i kao dobar filter.

Onaj ko na našim ticketima uočava samo neprofesionalni način komunikacije nema šta tražiti na knowhow. Mi na našim ticketim radimo ozbiljne stvari. 

Mislim da je "noise" koji ja svojim komentarima stvaram, zanemarljiv u odnosu na ono što se u operativnom dijelu dešava.

A dešava se puno toga. Gori ko u visokoj peći :). Samo trebate naučiti čitati redmine. 

Ah evo me, opet "bockam" raju. Stop hernade.

3) Agresija

"Svi u napad", "Bosanski nacionalista", "Lud k'o struja",  su izjave koje ćete čuti na stadionima.

One u sebi nose agresiju. Ali sam ipak ubijeđen da nijedan od mojih članaka ne nosi sa sobom poruke agresije.

Takvih poruka samo ima onda kada to o čemu pišem doživljam kao agresiju. Npr takvi su članci Kakofonija, Glupofob.

4)  Privatnost

Na svom blogu pišem: "Bio ja tu i tu ... pa mi se desilo mi se to i to ... ili sam uočio to i to ...".

Kada se piše na ovakav način, uvijek se kao stavka pojavljuje nečija privatnost.

Ako želim napisati o nečemu iz svog posla, naravno da pazim na privatnost podataka svojih klijenata. Ali, pri tome uopšte ne uvijam priču tako da akter sebe ne može prepoznati.

Primjer: Telefonski spam.

Kada se radi o državnim službenicima ili javnim preduzećima, tu primjenjujem drugi aršin:

Tada bez ustručavanja navodim imena i službe. Zašto ? Zato što su to javne ustanove.

Zato što oni koji rade u tim službama moraju polagati račun javnosti.

To što radim, to je javni linč ? Ako pišem neistine, jeste. U suprotnom,  iznosim svoj građanski stav.

Privatnost i otvorenost su po definiciji antonimi. Svako ko želi da se uključi u projekat kao što je "knowhow", može da zaboravi na:

Želim ostati amomiman !

Ja kod svog pisanja poštujem tuđu privatnost. Na svaki zahtjev da se ukloni tekst koji ukazuje na sopstveni identitet, odgovorio sam pozitivno.

Javni službenici su iz toga isključeni, ako se pominju u kontekstu obavljanja svojih poslova u javnim institucijama.

To su principi kojih se pri pisanju nastojim držati.

---

(*) http://redmine.bring.out.ba/issues/24837, http://hernad.bring.out.ba/svi-u-napad