hernad

Od Samrinog rođenja mi je najjače ostalo sjećanje na sivi pod Zeničke bolnice.

Ja i sivi pod smo se gledali i gledali ... čitavu noć ... k'o vječnost.

U neko doba, napokon da neko izađe iz porođajne sale. Bio je to doktor, inače Dženanin blizak rođak:

"Ne znam ... čitavu noć pokušavamo ali ne ide ... Ako se ne porodi u sljedećih pola sata idemo carski ..."

I vrati se nazad.

Kako to kod Samre često biva i dan-danas, desio se dramski zaplet - Samra je odlučila izletit' u "produžecima" prirodnim porodom.

Samra je "drama Queen" od prvog dana.

Faruk je opet hap-klap dijete. Sve na brzinu, i sve kako se njemu ćefne.

Iako mu je mater (iz tamo njenih svakojakih dugoročnih računica koje ja u većini i ne kontam) željela da se porodi u novoj godini, Fare je skontao da je 31.12 baš super dan za izljetit'.

Mogli su svi na glavi dubit' ... al' kad Fare skonta da to mora biti ... najčešće i bude.

A Bakir ... Bakir je skroz druga priča.

Dženana je dva puta odlazila u bolnicu i vraćala se. Treći put smo je ispratili bez previše uzbuđenja. Već smo bili spremni da se još par puta provozamo do bolnice ...

Bio je petak. Džuma.

Kad se završila džuma, zvoni telefon - Dženanin broj. Dižem slušalicu, sa očekivanjem da čujem: "Hajde ti mene odvezi kući ... ni danas ništa."  

Međutim, poruka bješe drugačija:

Ernade, dobio si sina !

Kada se prisjetim svih ovih trenutaka, shvatim da ima nešto u tom načinu dolaska na ovaj svijet.

Bakir je od prvog dana sav od dobra sazdan - "dobren", što bi stari rekli. Elhamdulillah.

Sretan ti 9. rođendan sine.

Da ti dragi Allah da dug zeman, zdravlje, sreću i uspjeh na ovom i onom svijetu.